Moj put joge nije počeo iz želje da postanem instruktorka, već iz potrebe da se vratim sebi.
U periodima umora, preispitivanja i unutrašnjih lomova, tijelo mi je prvo pokazalo da mi treba sporost i prostor za sebe. Počela je astma da uzima maha. Astma je bila samo dio mog buđenja kroz vrisak, jer šapare nisam čula.
Joga je tada postala moj jezik razumijevanja – tiha, ali duboka.
Kroz praksu sam učila da slušam tijelo, a ne da ga popravljam (popravka je više posledica ). Da budem prisutna, a ne savršena.
Vremenom se taj lični proces prirodno pretočio u dijeljenje sa drugima. Ne kao forma ili tehnika, već kao iskustvo koje se živi.
Danas jogu doživljavam kao susret sa dahom, sa tijelom, sa unutrašnjim ritmom. Ponovni susret sa sobom.
U mom radu nema forsiranja ni takmičenja. Praksa se prilagodava čovjeku, a ne obrnuto.
Vjerujem da joga ima smisla samo onda kada nam pomaže da budemo mekši prema sebi i prisutniji u svakodnevnom životu.
Moj put joge i dalje traje. On se ne završava sertifikatima niti ima konačnu tačku.
To je put povratka- iznova i iznova-sebi.
Yoga sa Tamarom 